Spriječite bol u leđma

Znamo što znači bol u leđima nakon čitavog dana provedenog za radnim stolom. Pravilno sjedenje uveliko će ti smanjiti potencijalnu bol u leđima nakon napornog radnog dana, no na to nekako uvijek zaboravimo zbog svih ostalih briga. Odlučili smo napraviti mali podsjetnik kako što pravilnije sjediti, a sigurni smo da će nam tvoja leđa biti zahvalna.

1. Ramena i gornji dio leđa moraju biti u dodiru sa stolicom. Alternativa je da se sjedneš na sam rub te se nagneš prema iza. Na taj “poluležeći” način ćeš biti prisiljena ispraviti se.

2. Koljena moraju biti pod 90 stepeni, a stopala na podu.Također, pokušaj što manje “križati” noge. Na taj način su tvoji bokovi na jednoj, a gornji dio leđa na drugoj strani, što nije prirodan položaj. No, ako baš ne možeš bez toga, češče zamjenjuj noge.

3. Monitor tvog kompjutera mora biti u razini tvojih očiju, jer tvoje tijelo prati liniju tvog vidokruga, a najbitnije je da se što “ravnije” držiš. Posebno su problematični laptopi, no najjednostavnije rješenje je da ga postaviš na nekoliko debljih knjiga, a ne bi bilo loše ni priključiti miša na njega, kako bi tvoji zglobovi bili u što prirodnijem položaju.

(TIP/Index.hr/Foto:ilustracija)

Uskoro opcija ‘Na današnji dan’

Jeste li ikad htjeli doznati što ste vi ili vaši prijatelji radili na današnji dan prije nekoliko godina? Facebook uskoro uvodi opciju pod nazivom “Na današnji dan” uz pomoć koje ćete moći upravo to. Naime, opcija “On this day” pruža vam mogućnot virtuelne šetnje kroz sve što ste vi i vaši Facebook prijatelji podijelili na društvenoj mreži. Ova je opcija u testnoj fazi i dostupna je samo onim korisnicima koji imaju novi news feed dizajn, a opcija se nalazi na desnoj strani Facebooka i smještena je između opcija “news feed”, “most recent” i “following”, piše Mashable.

E, tako. Juli je mesec vruć/kada putuje pola nacije, p(j)evala je uz Balaševića i “Rani mraz” Biljana Krstić, danas etno zvijezda, o nekom Saši iz voza, koji joj je ukrao srce, negdje u Jugoslaviji, kasnim sedamdesetim. Trideset je godina otad, sve se promijenilo, osim valjda nekih mirisa i ukusa mladosti koji čovjeka, valjda, prate dok je živ.

I dok sa svih strana stižu vijesti o katastrofalnim rezultatima turističke sezone u Hrvatskoj - “nema Nijemca i Austrijanca, a nema boga mi ni Bosanca” - pripovijedaju domaćini širom makarske rivijere dok se prže po suncu pokušavajući ugurati ono malo turista što je došlo. Što reče jedan majstor: “Vidi mi ćele, crnija neg’ češka guzica, hajmo mi, kume na, piće, gostiju će bit’ il’ neće, a nama svakako valja živit’.’

Novine pišu o tome kako “boljim gostima” Italijanima treba servirati sendvič, a ne jastoga, a najveće gužve su pred kioscima za pomfrite i hamburgere. Kriza je svugdje u svijetu, a kad se hoće može se živjeti i po dvije godine bez plate, čemu nas Bosance i Hercegovce uči naš Mudri Vođa, odnosno Sin Mudrog Vođe.

Elem, prva sezona Hrvatske u Evropskoj uniji, tako, prolazi ne baš slavno, ali može se reći da je u mentalnom smislu ispušten jedan čep koji je posljednjih dvadesetak godina, od rata naovamo, stajao u glavama običnog svijeta. Žute zvjezdice na plavoj podlozi svakako nisu do kraja suspendirali sve te mitomanske tlapnje o “kulturi od stoljeća sedmog” ili “iranskom podrijetlu Hrvata, koji nisu balkanski narod”, ali su učinile da se ljudi ponovo osjećaju dijelom nečega većeg, pa makar to bila i pomalo neorganska stvar kakva je (danas) Evropska unija.

Dojučerašnja zajebancija okrenuta prema paradajzturizmu čiji su najekletatniji predstavnici uvijek bili Česi i Slovaci, danas više nije ni tako glasna, niti popularna. Gost je sada mio ma koje nacije bio, a “paradajz” turizam se ohrabruje reklamnim sloganima: na jednoj od najgasovitijih i najrazvikanijih jadranskih plaža, bolskom Zlatnom ratu, uredno stoji kabina za presvlačenje, oslikana novom paletom Podravkinih pašteta, sa sve makedonskim natpisom na ćirilici koja vabi i mazače iz zemlje gdje vječno sunce sja. I slogan: “Maži na plaži.” Ili slika u kojoj mladi prodavac suvenira, u dugim pauzama čekanja mušterija, “naručuje” pjesme starijem kolegi koji se cvari podred njega.

“E, ‘aj sad hej Sloveni.” I stari odmah počinje, mitski C dur i nekadašnju himnu svih nas, inače ukradenu od Poljaka: Hej Sloveni/jošte živi/duh naših djedova. Do prije par godina - nezamislivo. Kad smo već pri sirotinjskoj ponudi,ovdje valja o konačno nešto reći o ratu pašteta. “Lokalnom”, odnosno regionalnom ratu kako čovjeka bez velikih i nerealnih želja lakše zadovoljiti: Argetom ili Pijevcem? Doajeni i poznavaoci (kvazi)mesnih proizvoda na južnoslavenskom govornom području, te jedenja užina na otvorenom, načelno se mogu podijeliti u dvije grupe. Jedni će na krišku hljeba i uz paradajz uzeti “Argetu”, tajnu iz Portoroža koja je osvojila sve, pogotovo Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo i nastankom fabrike tog magičnog proizvoda u Hadžićima.

Pojedinci u kafanskim raspravama zalažu se da “Argeta” uđe u Lakišićev “Bosanski kuhar”, kao suverena enciklopedijska jedinica. Drugi, u koje potajno spada i autor ovih redova, svoje srce daju Podravkinom crvenobijelom pijevcu. Čiji malo “jači”, “starinskiji” okus čini zatvorenu cjelinu, kojoj ne treba ni paradajz. Moglo bi se, dakle, reći da je Argeta pašteta iz vremena “modernizacije”, preteča brze hrane, dok Podravkina kokošija tradicijska stvar, koja “udara” u najdublje gastro emocije čovjeka Bosanca.

Koji se, ipak, najbolje osjeća dok sjedi u hladu. Veliki umjetnik, rahmetli Nedžad Ibrišimović jednom je, pred kraj rekao: “Meni je najdraži vic onaj kad Mujo pita Sulju - ‘jel’ to sjediš i razmišljaš?’, a Suljo odgovara - “ma jok, samo sjedim.” Čini se da su taj nivo balkanskog filozofskog ideala postigli i posjedjeli ljudi po selima u dalmatinskim brdima, koji na kamenim klupama, ispraćaju siestu, prolaznike, države, unije, dok vrijeme stoji, baš kao u Pražnici, selu u bračkim brdima, u kojem nema niti jednog zvuka osim “grebanja” zrikavaca, i vjetra koji ponekad donese otočki naglasak pun diftonga i mekog “ć”, čija vas mekoća podsjeti da onu veliku Wittgensteinovu misao “da su granice mojega svijeta, granice mojega jezika.” I da si u tom smislu čovjek ne može pomoći, ma koliko izbjegavao da su na tom jeziku činjeni i stravični zločini. Ali, možda nas, sve skupa, spasi smisao za humor.

Jedna od zajedničkih osobina Bosne i Dalmacije je besmrtna duhovitost, kojoj ljudi pribjegavaju i u teškim trenucima. A i u onim svečanim. Tako je umjetnik Ivica Jakšić Puko, neka vrsta dobrog duha i zaštitnika ostrva Brača, na izložbi posvećenoj, a čemu drugom, nego ulasku Hrvatske u Evropsku uniju. Izložio je kamene skulpture, rađene klasicistički, ali je umjetnik intervenisao. Najbolji rad se zove “Usta istine” (Boca di verita), i replika je čuvenog antičkog reljefa iz Rima, koji je služio kao neka vrsta detektora laži, a danas je turistička atrakcija u koju turisti guraju ruke, slikaju se i obavezno požele neku želju.

Za razliku od rimske - ovjekovječene u legendarnoj sceni iz filma praznik u Rimu Williama Wylera, gdje Gregory Peck “isfolira”Audrey Hepbern da mu će mu bradata skulptura na kojoj su usta otkinuti ruku - ova rupa stoji u kamenu, u uklesanoj otvorenoj aktovki. Aktn tašni kojih ima na milione, i koje obično nose poslovni ljudi, ali najčešće birokrati, kakvi se sreću u današnjoj Evropi, na svim krajevima Unije, od Sofije do Lisabona.

Elem, kad duboko zavučete ruku u ta usta - aktovku, dole na dnu rupe vas čeka iznenađenje. U mraku, baš kad pomislite na želju, osjetite da ste uhvatili uspravan, falusoidan simbol. Njime je umjetnik, u to nema nema nikakve sumnje, htio pokazati svoju viziju toga šta običnom građaninu, radniku neke od bivših velikih firmi, ostane na kraju, kad bez posla, bez zdravstvenog i socijalnog, i bez izvjesne budućnosti, kad dođe u Evropsku uniju. Spolovilo.

Hašimaga, što bi rekli mi u Bosni. To će, naime, ostati običnom malom čovjeku kad se komad po komad, firmu po firmu, brodogradilište po brodogradilište, ruskim, ukrajinskim, norveškim i ostalim firmama i tajkunima rasprodaju sve uvale našega djetinjstva. Dotad valja uživati u evropskoj slobodi. I turističkoj sezoni. S paštetom po vlastitom izboru. Demokratski izbor, zar ne?

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor:Ahmed Burić)

Obrana i zaštita, film scenariste i redatelja Bobe Jelčića, osvojio je sedam Zlatnih arena na nedavno završenom, šezdesetom po redu, dakle jubilarnom, Festivalu igranog filma u Puli. Nikada u povijesti tog, u ona davna doba najvećeg jugoslavenskog, danas hrvatskog festivala, jedan film nije dobio sedam najvažnijih - najbolji film, režija, scenario, muška i ženska glavna uloga, kamera, scenografija - od ukupno dvanaest Arena, plus obje nagrade kritike: Oktavijan i Fedora.

Jelčić je rođeni Mostarac, ali se i školovao i kao autor - prvo pozorišni, pa evo i filmski - ostvario u Hrvatskoj, u Zagrebu, pa bi upis njegovih nagrada na listu uspjeha bosanskohercegovačke kinematografije, bio čisti bezobrazluk i ozbiljan napad na svete činjenice. Ipak, naša kinematografija ima razloga za slavlje, kako se to već kaže na jeziku žurnalističkih fraza: Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je sarajevska glumica Nada Đurevska, dok je onu za kameru osvojio - makar je preciznije reći: zaslužio - Erol Zupčević iz, je li, Sarajeva. Postoji, međutim, u svemu tome jedan mali problem. Razloga za slavlje, rekoh, ima, ali nema ko slaviti: mi, naime, kinematografije nemamo, a ni sa filmom općenito ne stojimo najbolje.

Prije pulske premijere, Obrana i zaštita je prikazana na Berlinaleu, onom sa kojeg su se trijumfalno vratili Danis Tanović i Nazif Mujić, redatelj i privremeni glumac u filmu Jedan dan u životu berača željeza; filmu za koji se prije može reći da „no”, nego „low budget”; snimljenom jer je, jednostavno, priča koju priča to tražila. Ima od toga puno, sigurno pet, ako ne i više godina: u gluho doba, u nekoj zagrebačkoj zadimljenoj kafani je na noćnom redu je bila tema - bosanski film. Jedna, što bi se reklo, eminentna hrvatska pjevačica, daleko inteligentnija od vlastitih djela, je rekla nešto kao: „Znate što je problem bosanskog filma?”. Njen sugovornik, dugogodišnji filmski radnik sa iskustvom na produkcijama od Crne Gore do Hollywooda, je odmah uzvratio: „Bosanski film nema problem. Bosanski film ima Oscara”.

I danas, bosanski filma ima Oscara, ali i problema za izvoz. Samo što je, eto, potražnja za njima mala. Početak ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli, najuspješnija bosanskohercegovačka redateljica, Jasmila Žbanić, dočekala je u Istri. Ona tamo, bez i jedne konvertibilme marke u budžetu, ali sa kunama i eurima u njemu, privodi kraju snimanje filma Otok ljubavi, za koji je scenario napisala sa našim, globalno najpoznatijim piscem,Aleksandrom Hemonom. Otok ljubavi je, da podsjetimo, Fondacija za kinematografiju FBiH, proglasila - pedofilskim!

Eto tako je do pred svoj kraj došla ona čuvena priča o bosanskohercegovačkom filmu, našem najuspješnijem kulturnom proizvodu, brandu i još nečemu čemu sam zaboravio ime. A započela je, sjećamo se, euforično. Danis Tanović je domovini poklonio najveću filmsku nagradu i mi smo se sjetili Šibe Krvavca, Bate čengića, Mirze Idrizovića, Ivice Matića, Sidrana i Kusturice… Vratilo nam se, dobro ne svima, znanje o pravljenju filmova. Onda jeAhmed Imamović dobio nagradu Evropske filmske akademije, Jasmila Žbanić Zlatnog medvjeda, da bi u međuvremenu Pjer Žalicarežirao zapravo prvi postratni regionalni hit - ne toliko zbog broja gledatelja, koliko zbog percepcije u bivšoj Jugoslaviji - film Gori vatra. Pamtite ta vremena, kako nećete kada je bilo prekjučer, u kojima se neuspjehom smatralo samo učešće na najvećim festivalima, a mediji mjerili učinke autora u utrci za najbolji bh. film svih vremena, ikada i inače. Toliko smo se osjećali velikima, da su vijesti o Zlatnoj areniEmiru Hadžihafizbegoviću za ulogu u Karauli Rajka Grlića ili tome da je nagradu za najbolju mušku ulogu u Puli, prvi puta u historiji dobio naturščik, dječak, Toni Grga - jedva našle prostora novinama, negdje između čitulja i TV programa.

Lijepo je bilo dok je trajalo, a trajalo je začuđujuće dugo: svih ovih godina od Ničije zemlje do ničega, nije uspostavljen, razrađen i očuvan sistem u kojem bosanskohercegovački film ne ovisi isključivo o entuzijazmu autoru i autorica i ne predstavlja nešto što nastaje usprkos sistemu, umjesto zahvaljujući njemu.
Ima nekog vraga u činjenici da su bivši, dugogodišnji federalni ministar kulture, Gavrilo Grahovac, i producent Ademir Kenović, osnivanje Fondacije za kinematografiju FBiH dogovorili na groblju Bare u Sarajevu. Otkako je napravljena, pa do dana današnjeg, ta Fondacija nije bila ništa drugo do pokriće za klijentelizam, često i amaterizam, neodgovornost čak i prema vlastitim pravilima, sve uz budžet nedovoljan za jedan jedini igrani film. Nema u kratkoj povijesti Fondacije godine bez skandala, za koje su, da se ne lažemo, često najzaslužniji bili naši filmski radnici i radnice: uvijek spremni braniti principe do prvog, vitalnog ličnog interesa da se neke pare uzmu, pa kako god i bez obzira na posljedice.

Za razliku od puno toga drugog u majci domovini svih svjetskih apsurda, sistemskom rješavanju problema bosanskohercegovačke kinematografije nikada nisu smetali mirovni sporazumi, ustavna rješenja, entiteti, Dodik, HDZ, islamofobija, vehabije, ovaj, onaj…ali jesu oni koji u tom, uhodanom, poštenom sustavu ne bi mogli manipulirati ili računati na korist od manipulacija izazvanih lobiranjem, kako se inače i ljepše naziva kombinovani pritisak na red, zakon i opće dobro. Duga je lista grijeha Fondacije i Ministarstva kulture, ali nije puno, ako je uopće, kraći spisak eminentnih bosanskohercegovačkih filmskih autora i autorica, krivih što danas imamo Oscara, a nemamo film; što je svaka mogućnost rješavanja problema sistemski uništena u združenom zločinačkom poduhvatu birokratije i gramzivosti, sujeta i neznanja.

U ovolikoj zemlji prosječno bi se godišnje trebala snimati tri, najviše četiri igrana filma. Tako, barem, kažu famozni evropski standardi. Mi smo, kao i obično, sve to malo modifikovali, pa se u BiH svakih tri, četiri godine snimi do dva i pol filma. I to je manje - više sve što je ostalo od silne euforije, velikih uspjeha, vremena u kojem smo mislili da se filmovi snimaju za festivale, a nagrade doživljavali kao ordenje nadaleko čuvenoj bosanskohercegovačkoj darovitosti i pratećoj superironosti.

Ako, dakle, više imamo ikakvog razloga za optimizam, onda ga valja tražiti u činjenici da je talenat kao i voda: uvijek nađe put. Dokazali su to, neki dan, Nada Đurevska i Erol Zupčević: glavna glumica i direktor fotografije u sjajnom filmu Bobe jelčića.

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor:Emir Imamović)

Ogrezo je u to. Navuko se ko narkoman na iglu. Zato provjerava sve. Da ga ne snime i ne ucijene dok balavi na ovim curicama, posipa šampanjcem, kako jede voće iz pupka i ponaša se ko rimski imperator, zavaljen u dušeke i jastuke, sa grožđem, vinom, mesom i slugama okolo. Zamišlja kako bi izgledali napisi u novinama: - Ministar podržava prostituciju vlastitim primjerom. On je naš ministar. Svi ga znaju. Mustra prelakirana svim bojama. Vidi se to odmah na crtama lica lukave lisice.

A opet nekako nikom nije mrzak. Šta ćete, snalazi se čovjek. E, taj naš ministar ima čudnu naviku. I u Ljubljani, i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Podgorici, i u Skoplju, ima svoju „eskort damu”, prevedeno na naški - skupu prostitutku na pragu dvadesetih, koja pruža usluge klijentima po hotelima, vikendicama, jahtama itd. Prevedeno na još naškije - jedva punoljetnu kuravu, uglavnom studenticu, koja se handri sa guzonjama, živi tako na visokoj nozi i završava faks. Dakle, „eskort dama” nema nikakve veze sa ford eskortom, tek da se zna.

I nije, kako se to čita, samo nakinđurena pratnja za pokazivanje. Nego, bogme, i za konzumiranje. Za neka druga, dalja, putovanja, ali i kad boravi u Sarajevu, pod rukom mu je jedan nešto uži spisak istih takvih dama koje mu dolaze na poziv. Bolje rečeno, na mig. Sve puter do putera, piletina do piletine. Ipak, ima strah od video kamera. Otkako je njegov poznanik Milan Lučić, postao porno zvijezda nakon uratka sa Severinom na svojoj jahti, ovaj naš ministar je počeo paranoično provjeravati hotelske sobe, stan u kojem boravi u Sarajevu, auto. .. sve, ales cuzamen…

Jest da nijedna od njegovih adolescentnih „dama” nije popularna ko Severina, ali video bi bio gledan zbog njega. On je poznat. A zna da mu to za imidž uzoritog obiteljskog čovjeka, uspješnog privrednika i ministra, nikako ne bi koristilo. Šta koristilo?! Toliko bi mu naudilo da ga kod raje ne bi spasila ni, kako se hvaliso, 23-centimetarna dužina palije. Upozoravaju ga i brat i otac da će se prije ili kasnije sve otkrit. Da će time sve uništit. Sve što su svi stvarali mnogo godina i ulagali.

Nije njemu lako, priznajemo. Ali toliko mu se sviđa biti Daddy Cool, da se ne može nikako obuzdat. Ogrezo je u to. Navuko se ko narkoman na iglu. Zato provjerava sve. Da ga ne snime i ne ucijene dok balavi na ovim curicama, posipa šampanjcem, kako jede voće iz pupka i ponaša se ko rimski imperator, zavaljen u dušeke i jastuke, sa grožđem, vinom, mesom i slugama okolo. Zamišlja kako bi izgledali napisi u novinama: - Ministar podržava prostituciju vlastitim primjerom.

Nimalo mu se to ne sviđa. Zna on da je čitava BiH pod budnom paskom Mahalske obavještajne službe. Zna da se već i zna za njegovu „slatku tajnu”. Ali džaba, zagrizo, osladio ovaj lisac brke piletinom nakon tvrde govedine i ne pušta sad. Ne može. Ko i svaki ovisnik. Pali ga dok dok one peglaju zlatne kartice za vrijeme njegovih sastančenja, pa ga raspoložene dočekaju poslije u hotelu i gledaju ko u Boga, tobejarabi.

Objašnjava im razliku između specijalnih, skupocjenih vina za njih i onih za obični puk, koja su splačina. Tu su kamenice, tartufi, šanpjerovi, brendovi. I on. Imprator. Car pohote i užitka. Doduše, ne koristi državne novce za ove ekstremne sportove. Možda malkice. Troši svoju lovu, a funkcija mu dođe da osigura posao, između ostalog. Nedavno je tako putovao sa jednom eskorticom na zadnjem sjedištu svoga auta. Na prednjem je, dakako, bio vozač od povjerenja.

I zakuhalo se nazad. Ona njemu pokazuje šta je sve kupila. Te ovo 500 eura, te ono 300 eura, te kako će mi stajati ove gaćice od sto eura, a tek ovaj čipkasti korzet od svega 220 eura… Mjauuuuuuu…. On sav ozaren, ko da je vidio nanu rahmetli uživo, upita u tom trenu vozača ima li on šta reći na ovo. A vozač će, već onako umoran od vožnje i svog posla, kojim za mjesec zaradi ko ove ženske za sat: - Imam! Ima li ikakve šanse, ministre, da i mene pojebeš?!

(TIP/Foto:ilustracija)