Spriječite bol u leđma

Znamo što znači bol u leđima nakon čitavog dana provedenog za radnim stolom. Pravilno sjedenje uveliko će ti smanjiti potencijalnu bol u leđima nakon napornog radnog dana, no na to nekako uvijek zaboravimo zbog svih ostalih briga. Odlučili smo napraviti mali podsjetnik kako što pravilnije sjediti, a sigurni smo da će nam tvoja leđa biti zahvalna.

1. Ramena i gornji dio leđa moraju biti u dodiru sa stolicom. Alternativa je da se sjedneš na sam rub te se nagneš prema iza. Na taj “poluležeći” način ćeš biti prisiljena ispraviti se.

2. Koljena moraju biti pod 90 stepeni, a stopala na podu.Također, pokušaj što manje “križati” noge. Na taj način su tvoji bokovi na jednoj, a gornji dio leđa na drugoj strani, što nije prirodan položaj. No, ako baš ne možeš bez toga, češče zamjenjuj noge.

3. Monitor tvog kompjutera mora biti u razini tvojih očiju, jer tvoje tijelo prati liniju tvog vidokruga, a najbitnije je da se što “ravnije” držiš. Posebno su problematični laptopi, no najjednostavnije rješenje je da ga postaviš na nekoliko debljih knjiga, a ne bi bilo loše ni priključiti miša na njega, kako bi tvoji zglobovi bili u što prirodnijem položaju.

(TIP/Index.hr/Foto:ilustracija)

Uskoro opcija ‘Na današnji dan’

Jeste li ikad htjeli doznati što ste vi ili vaši prijatelji radili na današnji dan prije nekoliko godina? Facebook uskoro uvodi opciju pod nazivom “Na današnji dan” uz pomoć koje ćete moći upravo to. Naime, opcija “On this day” pruža vam mogućnot virtuelne šetnje kroz sve što ste vi i vaši Facebook prijatelji podijelili na društvenoj mreži. Ova je opcija u testnoj fazi i dostupna je samo onim korisnicima koji imaju novi news feed dizajn, a opcija se nalazi na desnoj strani Facebooka i smještena je između opcija “news feed”, “most recent” i “following”, piše Mashable.

E, tako. Juli je mesec vruć/kada putuje pola nacije, p(j)evala je uz Balaševića i “Rani mraz” Biljana Krstić, danas etno zvijezda, o nekom Saši iz voza, koji joj je ukrao srce, negdje u Jugoslaviji, kasnim sedamdesetim. Trideset je godina otad, sve se promijenilo, osim valjda nekih mirisa i ukusa mladosti koji čovjeka, valjda, prate dok je živ.

I dok sa svih strana stižu vijesti o katastrofalnim rezultatima turističke sezone u Hrvatskoj - “nema Nijemca i Austrijanca, a nema boga mi ni Bosanca” - pripovijedaju domaćini širom makarske rivijere dok se prže po suncu pokušavajući ugurati ono malo turista što je došlo. Što reče jedan majstor: “Vidi mi ćele, crnija neg’ češka guzica, hajmo mi, kume na, piće, gostiju će bit’ il’ neće, a nama svakako valja živit’.’

Novine pišu o tome kako “boljim gostima” Italijanima treba servirati sendvič, a ne jastoga, a najveće gužve su pred kioscima za pomfrite i hamburgere. Kriza je svugdje u svijetu, a kad se hoće može se živjeti i po dvije godine bez plate, čemu nas Bosance i Hercegovce uči naš Mudri Vođa, odnosno Sin Mudrog Vođe.

Elem, prva sezona Hrvatske u Evropskoj uniji, tako, prolazi ne baš slavno, ali može se reći da je u mentalnom smislu ispušten jedan čep koji je posljednjih dvadesetak godina, od rata naovamo, stajao u glavama običnog svijeta. Žute zvjezdice na plavoj podlozi svakako nisu do kraja suspendirali sve te mitomanske tlapnje o “kulturi od stoljeća sedmog” ili “iranskom podrijetlu Hrvata, koji nisu balkanski narod”, ali su učinile da se ljudi ponovo osjećaju dijelom nečega većeg, pa makar to bila i pomalo neorganska stvar kakva je (danas) Evropska unija.

Dojučerašnja zajebancija okrenuta prema paradajzturizmu čiji su najekletatniji predstavnici uvijek bili Česi i Slovaci, danas više nije ni tako glasna, niti popularna. Gost je sada mio ma koje nacije bio, a “paradajz” turizam se ohrabruje reklamnim sloganima: na jednoj od najgasovitijih i najrazvikanijih jadranskih plaža, bolskom Zlatnom ratu, uredno stoji kabina za presvlačenje, oslikana novom paletom Podravkinih pašteta, sa sve makedonskim natpisom na ćirilici koja vabi i mazače iz zemlje gdje vječno sunce sja. I slogan: “Maži na plaži.” Ili slika u kojoj mladi prodavac suvenira, u dugim pauzama čekanja mušterija, “naručuje” pjesme starijem kolegi koji se cvari podred njega.

“E, ‘aj sad hej Sloveni.” I stari odmah počinje, mitski C dur i nekadašnju himnu svih nas, inače ukradenu od Poljaka: Hej Sloveni/jošte živi/duh naših djedova. Do prije par godina - nezamislivo. Kad smo već pri sirotinjskoj ponudi,ovdje valja o konačno nešto reći o ratu pašteta. “Lokalnom”, odnosno regionalnom ratu kako čovjeka bez velikih i nerealnih želja lakše zadovoljiti: Argetom ili Pijevcem? Doajeni i poznavaoci (kvazi)mesnih proizvoda na južnoslavenskom govornom području, te jedenja užina na otvorenom, načelno se mogu podijeliti u dvije grupe. Jedni će na krišku hljeba i uz paradajz uzeti “Argetu”, tajnu iz Portoroža koja je osvojila sve, pogotovo Bosnu i Hercegovinu, što je rezultiralo i nastankom fabrike tog magičnog proizvoda u Hadžićima.

Pojedinci u kafanskim raspravama zalažu se da “Argeta” uđe u Lakišićev “Bosanski kuhar”, kao suverena enciklopedijska jedinica. Drugi, u koje potajno spada i autor ovih redova, svoje srce daju Podravkinom crvenobijelom pijevcu. Čiji malo “jači”, “starinskiji” okus čini zatvorenu cjelinu, kojoj ne treba ni paradajz. Moglo bi se, dakle, reći da je Argeta pašteta iz vremena “modernizacije”, preteča brze hrane, dok Podravkina kokošija tradicijska stvar, koja “udara” u najdublje gastro emocije čovjeka Bosanca.

Koji se, ipak, najbolje osjeća dok sjedi u hladu. Veliki umjetnik, rahmetli Nedžad Ibrišimović jednom je, pred kraj rekao: “Meni je najdraži vic onaj kad Mujo pita Sulju - ‘jel’ to sjediš i razmišljaš?’, a Suljo odgovara - “ma jok, samo sjedim.” Čini se da su taj nivo balkanskog filozofskog ideala postigli i posjedjeli ljudi po selima u dalmatinskim brdima, koji na kamenim klupama, ispraćaju siestu, prolaznike, države, unije, dok vrijeme stoji, baš kao u Pražnici, selu u bračkim brdima, u kojem nema niti jednog zvuka osim “grebanja” zrikavaca, i vjetra koji ponekad donese otočki naglasak pun diftonga i mekog “ć”, čija vas mekoća podsjeti da onu veliku Wittgensteinovu misao “da su granice mojega svijeta, granice mojega jezika.” I da si u tom smislu čovjek ne može pomoći, ma koliko izbjegavao da su na tom jeziku činjeni i stravični zločini. Ali, možda nas, sve skupa, spasi smisao za humor.

Jedna od zajedničkih osobina Bosne i Dalmacije je besmrtna duhovitost, kojoj ljudi pribjegavaju i u teškim trenucima. A i u onim svečanim. Tako je umjetnik Ivica Jakšić Puko, neka vrsta dobrog duha i zaštitnika ostrva Brača, na izložbi posvećenoj, a čemu drugom, nego ulasku Hrvatske u Evropsku uniju. Izložio je kamene skulpture, rađene klasicistički, ali je umjetnik intervenisao. Najbolji rad se zove “Usta istine” (Boca di verita), i replika je čuvenog antičkog reljefa iz Rima, koji je služio kao neka vrsta detektora laži, a danas je turistička atrakcija u koju turisti guraju ruke, slikaju se i obavezno požele neku želju.

Za razliku od rimske - ovjekovječene u legendarnoj sceni iz filma praznik u Rimu Williama Wylera, gdje Gregory Peck “isfolira”Audrey Hepbern da mu će mu bradata skulptura na kojoj su usta otkinuti ruku - ova rupa stoji u kamenu, u uklesanoj otvorenoj aktovki. Aktn tašni kojih ima na milione, i koje obično nose poslovni ljudi, ali najčešće birokrati, kakvi se sreću u današnjoj Evropi, na svim krajevima Unije, od Sofije do Lisabona.

Elem, kad duboko zavučete ruku u ta usta - aktovku, dole na dnu rupe vas čeka iznenađenje. U mraku, baš kad pomislite na želju, osjetite da ste uhvatili uspravan, falusoidan simbol. Njime je umjetnik, u to nema nema nikakve sumnje, htio pokazati svoju viziju toga šta običnom građaninu, radniku neke od bivših velikih firmi, ostane na kraju, kad bez posla, bez zdravstvenog i socijalnog, i bez izvjesne budućnosti, kad dođe u Evropsku uniju. Spolovilo.

Hašimaga, što bi rekli mi u Bosni. To će, naime, ostati običnom malom čovjeku kad se komad po komad, firmu po firmu, brodogradilište po brodogradilište, ruskim, ukrajinskim, norveškim i ostalim firmama i tajkunima rasprodaju sve uvale našega djetinjstva. Dotad valja uživati u evropskoj slobodi. I turističkoj sezoni. S paštetom po vlastitom izboru. Demokratski izbor, zar ne?

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor:Ahmed Burić)

Obrana i zaštita, film scenariste i redatelja Bobe Jelčića, osvojio je sedam Zlatnih arena na nedavno završenom, šezdesetom po redu, dakle jubilarnom, Festivalu igranog filma u Puli. Nikada u povijesti tog, u ona davna doba najvećeg jugoslavenskog, danas hrvatskog festivala, jedan film nije dobio sedam najvažnijih - najbolji film, režija, scenario, muška i ženska glavna uloga, kamera, scenografija - od ukupno dvanaest Arena, plus obje nagrade kritike: Oktavijan i Fedora.

Jelčić je rođeni Mostarac, ali se i školovao i kao autor - prvo pozorišni, pa evo i filmski - ostvario u Hrvatskoj, u Zagrebu, pa bi upis njegovih nagrada na listu uspjeha bosanskohercegovačke kinematografije, bio čisti bezobrazluk i ozbiljan napad na svete činjenice. Ipak, naša kinematografija ima razloga za slavlje, kako se to već kaže na jeziku žurnalističkih fraza: Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je sarajevska glumica Nada Đurevska, dok je onu za kameru osvojio - makar je preciznije reći: zaslužio - Erol Zupčević iz, je li, Sarajeva. Postoji, međutim, u svemu tome jedan mali problem. Razloga za slavlje, rekoh, ima, ali nema ko slaviti: mi, naime, kinematografije nemamo, a ni sa filmom općenito ne stojimo najbolje.

Prije pulske premijere, Obrana i zaštita je prikazana na Berlinaleu, onom sa kojeg su se trijumfalno vratili Danis Tanović i Nazif Mujić, redatelj i privremeni glumac u filmu Jedan dan u životu berača željeza; filmu za koji se prije može reći da „no”, nego „low budget”; snimljenom jer je, jednostavno, priča koju priča to tražila. Ima od toga puno, sigurno pet, ako ne i više godina: u gluho doba, u nekoj zagrebačkoj zadimljenoj kafani je na noćnom redu je bila tema - bosanski film. Jedna, što bi se reklo, eminentna hrvatska pjevačica, daleko inteligentnija od vlastitih djela, je rekla nešto kao: „Znate što je problem bosanskog filma?”. Njen sugovornik, dugogodišnji filmski radnik sa iskustvom na produkcijama od Crne Gore do Hollywooda, je odmah uzvratio: „Bosanski film nema problem. Bosanski film ima Oscara”.

I danas, bosanski filma ima Oscara, ali i problema za izvoz. Samo što je, eto, potražnja za njima mala. Početak ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli, najuspješnija bosanskohercegovačka redateljica, Jasmila Žbanić, dočekala je u Istri. Ona tamo, bez i jedne konvertibilme marke u budžetu, ali sa kunama i eurima u njemu, privodi kraju snimanje filma Otok ljubavi, za koji je scenario napisala sa našim, globalno najpoznatijim piscem,Aleksandrom Hemonom. Otok ljubavi je, da podsjetimo, Fondacija za kinematografiju FBiH, proglasila - pedofilskim!

Eto tako je do pred svoj kraj došla ona čuvena priča o bosanskohercegovačkom filmu, našem najuspješnijem kulturnom proizvodu, brandu i još nečemu čemu sam zaboravio ime. A započela je, sjećamo se, euforično. Danis Tanović je domovini poklonio najveću filmsku nagradu i mi smo se sjetili Šibe Krvavca, Bate čengića, Mirze Idrizovića, Ivice Matića, Sidrana i Kusturice… Vratilo nam se, dobro ne svima, znanje o pravljenju filmova. Onda jeAhmed Imamović dobio nagradu Evropske filmske akademije, Jasmila Žbanić Zlatnog medvjeda, da bi u međuvremenu Pjer Žalicarežirao zapravo prvi postratni regionalni hit - ne toliko zbog broja gledatelja, koliko zbog percepcije u bivšoj Jugoslaviji - film Gori vatra. Pamtite ta vremena, kako nećete kada je bilo prekjučer, u kojima se neuspjehom smatralo samo učešće na najvećim festivalima, a mediji mjerili učinke autora u utrci za najbolji bh. film svih vremena, ikada i inače. Toliko smo se osjećali velikima, da su vijesti o Zlatnoj areniEmiru Hadžihafizbegoviću za ulogu u Karauli Rajka Grlića ili tome da je nagradu za najbolju mušku ulogu u Puli, prvi puta u historiji dobio naturščik, dječak, Toni Grga - jedva našle prostora novinama, negdje između čitulja i TV programa.

Lijepo je bilo dok je trajalo, a trajalo je začuđujuće dugo: svih ovih godina od Ničije zemlje do ničega, nije uspostavljen, razrađen i očuvan sistem u kojem bosanskohercegovački film ne ovisi isključivo o entuzijazmu autoru i autorica i ne predstavlja nešto što nastaje usprkos sistemu, umjesto zahvaljujući njemu.
Ima nekog vraga u činjenici da su bivši, dugogodišnji federalni ministar kulture, Gavrilo Grahovac, i producent Ademir Kenović, osnivanje Fondacije za kinematografiju FBiH dogovorili na groblju Bare u Sarajevu. Otkako je napravljena, pa do dana današnjeg, ta Fondacija nije bila ništa drugo do pokriće za klijentelizam, često i amaterizam, neodgovornost čak i prema vlastitim pravilima, sve uz budžet nedovoljan za jedan jedini igrani film. Nema u kratkoj povijesti Fondacije godine bez skandala, za koje su, da se ne lažemo, često najzaslužniji bili naši filmski radnici i radnice: uvijek spremni braniti principe do prvog, vitalnog ličnog interesa da se neke pare uzmu, pa kako god i bez obzira na posljedice.

Za razliku od puno toga drugog u majci domovini svih svjetskih apsurda, sistemskom rješavanju problema bosanskohercegovačke kinematografije nikada nisu smetali mirovni sporazumi, ustavna rješenja, entiteti, Dodik, HDZ, islamofobija, vehabije, ovaj, onaj…ali jesu oni koji u tom, uhodanom, poštenom sustavu ne bi mogli manipulirati ili računati na korist od manipulacija izazvanih lobiranjem, kako se inače i ljepše naziva kombinovani pritisak na red, zakon i opće dobro. Duga je lista grijeha Fondacije i Ministarstva kulture, ali nije puno, ako je uopće, kraći spisak eminentnih bosanskohercegovačkih filmskih autora i autorica, krivih što danas imamo Oscara, a nemamo film; što je svaka mogućnost rješavanja problema sistemski uništena u združenom zločinačkom poduhvatu birokratije i gramzivosti, sujeta i neznanja.

U ovolikoj zemlji prosječno bi se godišnje trebala snimati tri, najviše četiri igrana filma. Tako, barem, kažu famozni evropski standardi. Mi smo, kao i obično, sve to malo modifikovali, pa se u BiH svakih tri, četiri godine snimi do dva i pol filma. I to je manje - više sve što je ostalo od silne euforije, velikih uspjeha, vremena u kojem smo mislili da se filmovi snimaju za festivale, a nagrade doživljavali kao ordenje nadaleko čuvenoj bosanskohercegovačkoj darovitosti i pratećoj superironosti.

Ako, dakle, više imamo ikakvog razloga za optimizam, onda ga valja tražiti u činjenici da je talenat kao i voda: uvijek nađe put. Dokazali su to, neki dan, Nada Đurevska i Erol Zupčević: glavna glumica i direktor fotografije u sjajnom filmu Bobe jelčića.

(TIP/Radiosarajevo.ba/Autor:Emir Imamović)

Ogrezo je u to. Navuko se ko narkoman na iglu. Zato provjerava sve. Da ga ne snime i ne ucijene dok balavi na ovim curicama, posipa šampanjcem, kako jede voće iz pupka i ponaša se ko rimski imperator, zavaljen u dušeke i jastuke, sa grožđem, vinom, mesom i slugama okolo. Zamišlja kako bi izgledali napisi u novinama: - Ministar podržava prostituciju vlastitim primjerom. On je naš ministar. Svi ga znaju. Mustra prelakirana svim bojama. Vidi se to odmah na crtama lica lukave lisice.

A opet nekako nikom nije mrzak. Šta ćete, snalazi se čovjek. E, taj naš ministar ima čudnu naviku. I u Ljubljani, i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Podgorici, i u Skoplju, ima svoju „eskort damu”, prevedeno na naški - skupu prostitutku na pragu dvadesetih, koja pruža usluge klijentima po hotelima, vikendicama, jahtama itd. Prevedeno na još naškije - jedva punoljetnu kuravu, uglavnom studenticu, koja se handri sa guzonjama, živi tako na visokoj nozi i završava faks. Dakle, „eskort dama” nema nikakve veze sa ford eskortom, tek da se zna.

I nije, kako se to čita, samo nakinđurena pratnja za pokazivanje. Nego, bogme, i za konzumiranje. Za neka druga, dalja, putovanja, ali i kad boravi u Sarajevu, pod rukom mu je jedan nešto uži spisak istih takvih dama koje mu dolaze na poziv. Bolje rečeno, na mig. Sve puter do putera, piletina do piletine. Ipak, ima strah od video kamera. Otkako je njegov poznanik Milan Lučić, postao porno zvijezda nakon uratka sa Severinom na svojoj jahti, ovaj naš ministar je počeo paranoično provjeravati hotelske sobe, stan u kojem boravi u Sarajevu, auto. .. sve, ales cuzamen…

Jest da nijedna od njegovih adolescentnih „dama” nije popularna ko Severina, ali video bi bio gledan zbog njega. On je poznat. A zna da mu to za imidž uzoritog obiteljskog čovjeka, uspješnog privrednika i ministra, nikako ne bi koristilo. Šta koristilo?! Toliko bi mu naudilo da ga kod raje ne bi spasila ni, kako se hvaliso, 23-centimetarna dužina palije. Upozoravaju ga i brat i otac da će se prije ili kasnije sve otkrit. Da će time sve uništit. Sve što su svi stvarali mnogo godina i ulagali.

Nije njemu lako, priznajemo. Ali toliko mu se sviđa biti Daddy Cool, da se ne može nikako obuzdat. Ogrezo je u to. Navuko se ko narkoman na iglu. Zato provjerava sve. Da ga ne snime i ne ucijene dok balavi na ovim curicama, posipa šampanjcem, kako jede voće iz pupka i ponaša se ko rimski imperator, zavaljen u dušeke i jastuke, sa grožđem, vinom, mesom i slugama okolo. Zamišlja kako bi izgledali napisi u novinama: - Ministar podržava prostituciju vlastitim primjerom.

Nimalo mu se to ne sviđa. Zna on da je čitava BiH pod budnom paskom Mahalske obavještajne službe. Zna da se već i zna za njegovu „slatku tajnu”. Ali džaba, zagrizo, osladio ovaj lisac brke piletinom nakon tvrde govedine i ne pušta sad. Ne može. Ko i svaki ovisnik. Pali ga dok dok one peglaju zlatne kartice za vrijeme njegovih sastančenja, pa ga raspoložene dočekaju poslije u hotelu i gledaju ko u Boga, tobejarabi.

Objašnjava im razliku između specijalnih, skupocjenih vina za njih i onih za obični puk, koja su splačina. Tu su kamenice, tartufi, šanpjerovi, brendovi. I on. Imprator. Car pohote i užitka. Doduše, ne koristi državne novce za ove ekstremne sportove. Možda malkice. Troši svoju lovu, a funkcija mu dođe da osigura posao, između ostalog. Nedavno je tako putovao sa jednom eskorticom na zadnjem sjedištu svoga auta. Na prednjem je, dakako, bio vozač od povjerenja.

I zakuhalo se nazad. Ona njemu pokazuje šta je sve kupila. Te ovo 500 eura, te ono 300 eura, te kako će mi stajati ove gaćice od sto eura, a tek ovaj čipkasti korzet od svega 220 eura… Mjauuuuuuu…. On sav ozaren, ko da je vidio nanu rahmetli uživo, upita u tom trenu vozača ima li on šta reći na ovo. A vozač će, već onako umoran od vožnje i svog posla, kojim za mjesec zaradi ko ove ženske za sat: - Imam! Ima li ikakve šanse, ministre, da i mene pojebeš?!

(TIP/Foto:ilustracija)

Osuđen zbog utaje poreza

Kasacioni sud potvrdio je danas zatvorsku kaznu bivšem premijeru Italije Silviju Berlusconiju, koja mu je izrečena zbog utaje poreza.Kasacioni sud donio je odluku da ponovo bude razmotrena Berlusconijeva žalba na kaznu zabrane bavljenja javnom funkcijom u trajanju od pet godina. O ovome će raspravljati Apelacioni sud u Milanu - prenosi AFP.

Berlusconi (76), koji je osuđen u prvostepenom i žalbenom postupku na četiri godine zatvora, ali je sud ubrzo nakon toga preinačio zatvorsku kaznu na godinu dana, neće morati da ide u zatvor zbog svojih godina. Ovo je prva pravosnažna presuda protiv Silvija Berlusconija, koji je od ulaska u politiku u 1994. godine, imao brojne probleme sa pravosuđem, ali je uvijek bivao oslobođen.

(TIP/Onasa)

Priznao seksualno zlostavljanje 100 dječaka

Ovo je samo jedno od priznanja koja su objelodanjena jučer na skoro 2.000 stranica tajnih dokumenata o sveštenicima optuženih za zlostavljanje djece. Ruben Martinez, sveštenik iz Los Anđelesa, tokom psihijatrijske terapije priznao je da je zlostavljao više od 100 dječaka, uključujući petogodišnjeg brata, kao i da je imao odnose s muškim prostitutkama i posjećivao je gej striptiz klubove.

Priznanja velečasnog Martineza uvrštena su među skoro 2.000 stranica jučer otpečaćenih tajnih dokumenata o sveštenicima, kaluđerima i časnim sestrama koji su optuženi za zlostavljanje djece dok su radili u Los Anđelesu. Ti dokumenti, koji su objavljeni u okviru uslova iz jednog vansudskog sporazuma, vrijednog 660 miliona, koji je postignut 2007, predstavljaju prvi uvid u ono što se u vjerskim krugovima znalo o ljudima koji su postavljeni da rade u rimokatoličkim školama i parohijama u oblasti Los Anđelesa.

Dokumenti pokrivaju pet različitih vjerskih redova iz kojih potiču 10 sveštenika ili kaluđera i dvije časne sestre protiv kojih su podnijete tužbe zbog zlostavljanja djece. Oni su u periodu od 50-ih do 80-ih godina, navodno, zlostavljali 21 žrtvu. Martinezov dokument, koji ima više od 500 stranica, jedan je od najsadržajnijih i u njemu je prikazana strašna slika čovjeka koji je bio problematično dijete i postao sveštenik da bi zadovoljilo autoritarnog oca.

Crkva se nagodila sa osam Martinezovih žrtava 2007, ali nije imala mnogo dokumentacije o njemu. Međutim, u bilješkama sa terapija i psihijatrijskih procjena ima obilje detalja, pa se tako vidi kako je crkva potrošila desetine hiljada dolara pokušavjući da ga izliječi od pedofilije, navodi AP. U psihijatrijskom izvještaju iz 1993. Martinez je priznao da je počeo sa zlostavljanjem djece 1970. godine kada je počeo da se igra “jahanja” sa dječacima koje je držao u krilu.

Martinez u dokumentima kaže da je prestao sa “direktnim seksualnim kontaktom” sa dječacima 1982. godine kada se jedna majka žalila pastoru, a sa dodirivanjem dječaka poslije žalbe podnijete protiv njega 1986. godine. Nije jasno da li je njegov vjerski red znao za žalbe, ali je Martinez negdje u vrijeme prve žalbe počeo svake nedjelje da ide na terapije kod psihijatra. U program za liječenje ljudi sa seksualnim poremećajima ušao je poslije druge žalbe 1986. godine.

Pet mjeseci se liječio 1991. godine u bolnici specijalizovanoj za sveštenike sa problemima u Novom Meksiku. Poslije toga je premješten u parohiju u malom mjestu Vestmorland u Kaliforniji, gdje je imao običaj da se vozi čak do San Dijega da bi posjećivao muške prostitutke. Dvije godine kasnije je sklonjen iz parohije, ušao je u program seksualnih prijestupnika i poslije toga se do kraja karijere bavio samo administrativnim poslovima. Martinez ima 72 godine i njegova posljednja poznata adresa je u Oklandu, u Kaliforniji.

(TIP/Vijesti.me / Foto:ilustracija)

Dobio izbjeglički status

Zviždač američke obavještajne agencije NSA Edward Snowden dobio je politički azil u Rusiji i otišao je s moskovskoga aerodroma, potvrdio je njegov advokat za CNN. Snowden može u Rusiji legalno boraviti jednu godinu, rekao je Anatolij Kučerena, ali nije htio, zbog sigurnosnih razloga, odati gdje će to biti. “Edward Snowden dobio je u Rusiji izbjeglički status i odlazi s aerodroma”, objavljeno je na twitteru WikiLeaksa.

Izbor radova koji će biti nagrađeni na ovogodišnjem Festivalu će izvršiti dugogodišnji profesor umjetnosti i slikarstva sa trenutnim angažmanom na Fakultetu umjetnosti i dizajna u Ankari Atilla Ilkayaz, Elise Del Prete kustosica, osnivač i umjetnički direktor Rezidencije za međunarodne umjetnike i kustose „Nosadela Due” iz Bolonje i saradnik Akademije likovnih umjetnosti Univerziteta u Bolonji, te bosanskohercegovački akademski slikar, sa radnim adresama u Sarajevu, Ljubljani i Lovrečici u Hrvatskoj Ismar Mujezinović.

Na Interbifepu će portrete u kategorijama crteža, grafike, fotografije i video uradaka ove godine predstaviti 126 autora iz 40 zemalja sa svih svjetskih kontinenata. Na adresu Međunarodne galerije porteta su nakon završetka konkursa stigle prijave preko 800 radova od 258 autora iz 52 zemlje svijeta. Nakon izbora autora koji će se predstaviti, sigurno je da će publika na Festivalu imati priliku vidjeti odlične radove portreta autora iz cijelog svijeta, urađene u različitim tehnikama.

Žiri će tokom Festivala imati nimalo lagan zadatak da izabere najbolje radove koji će biti nagrađeni: diplomama za crtež i grafiku sa otkupnim nagradama, diplomama za fotografiju i video art portret, diplomama „Ismet Mujeiznović” i „James H Pinto” i nagradom publike za najbolji portret. Nagrađenih radovi će na svećanoj ceremoniji biti objavljeni 17. oktobra 2013. godine.

INTERBIFEP je sa velikim uspjehom i tokom 2011. godine organizirala Međunarodna galerija portreta u Tuzli. Kao i prije dvije godine na Festivalu su planirani različiti prateći sadržaji: koncerti, okrugli stolovi, promocije, susreti, edukacija i mnoštvo drugih aktivnosti koje će publici i učesnicima dočarati kompletan ugođaj. Ovaj, u svjetskim okvirima značajan Festival, još jednom će doprinjeti da se Tuzla i Bosna i Hercegovina svijetu predstave u najboljem svjetlu umjetničkim sadržajima vrijednim pažnje.

(TIP/Foto:Arhiva)

Švicarska tenisačica Martina Hingis, bivši ‘broj jedan’ ženskog svjetskog tenisa koja je u ‘penziji’ od 2007. godine, vratila se na teniske terene u srijedu i na turniru u Carlsbadu prošla prvo kolo parova. Zajedno sa Slovakinjom Danielom Hantuchovom 32-godišnja Hingis je pobijedila njemačko-hrvatski par koji čine Julija Goerges i Darija Jurak sa 6:1, 6:1.

Engleski prvoligaš Tottenham je postigao dogovor s Valencijom o transferu Roberta Soldada, objavio je londonski klub na svojim službenim stranicama. “Sretni smo što možemo objaviti da smo postigli dogovor s Valencijom o transferu Roberta Soldada koji sada mora proći ljekarski pregled”, stoji na Tottenhamovim stranicama.

(Tip.ba)

Prema stranici Transfermarkt posljednjih 120 godina transferi fudbalera kretali su se od 100 funti do 80 miliona funti.Prema istraživanju ovog sportskog portala do sada je 41 put oboren rekord, a Real Madrid prednjači u količini novca za koji dovodi najbolje igrače svijeta, i čak četiri puta je postavljao gornju granicu.

"Moj odnos sa Leom je odličan. Razgovaramo svaki dan i možete biti sigurni da između nas neće biti nikakvih problema. On je najbolji na svijetu, a ja sam ovdje samo da pomognem", rekao je Neymar.

Najjače Barcelonino ovoljetno pojačanje oduševljen je svojim novim klubom.

"Ovo je poseban klub. Vrlo sam iznenađen svime, a posebno odnosom saigrača prema meni. Barcelona igra najbolji fudbal na svijetu i radim na tome da se što prije uklopim", dodao je Neymar.

Do juče je on bio član njihovog “top tima”, stručnjak za odnosne sa javnošću i zaštitno lice kompanije. Davao je izjave na TV i za novine, organizovao promocije i radio svoj posao baš kako valja.

A onda se malo zaigrao. Otvorio je profil na “Twitteru” i tamo kačio vulgarne komentare i postovao svoje erotske, tačnije pornografske slike, pišu Novosti. I time, smatraju njegovi poslodavci, ukaljao imidž kompanije.

Aleksandrova sudbina je tako još jedan dokaz da su granice između privatnog života i posla gotovo izbrisane. A u ovom odnosu, po svemu sudeći, opet profitiraju – poslodavci.

Dalibor Petrović, srbijanski sociolog koji se profilisao upravo za izučavanje uticaja društvenih mreža, kaže da već šest-sedam godina poslodavci redovno vire u tuđe Facebook profile, prepiske na Twitteru… jer su to najvjernije biografije. Šefovi posežu za špijunažom kako bi kontrolisali radnike, ali se ovi kanali najčešće koriste prilikom konkursa za posao:

"Ukoliko je to moguće, gledaju se profili kandidata koji uđu u uži krug jer se smatra da upravo Facebook najdetaljnije oslikava ličnost", navodi ovaj sociolog.

On kaže da se granica između onoga što je privatno i onoga što je javno poštuje još od antičkog doba, ali da je ona danas sasvim pomjerena. Društvene mreže su legitimisale palanački duh jer se sve glasnije ohrabruje navika da virimo u tuđu privatnost, s tim da to više ne moramo da radimo u tajnosti, već transparentno:

"Društvo čak promoviše građane da žive “javno” i sklono je da odbaci one kojih nema na nekoj od mreža, jer to znači da nešto kriju. A to je naročito izraženo kod mladih", ističe on.

Petrović ukazuje da je zato problem zaštite privatnosti sve značajniji, a prije svega zato što se mora redefinisati šta je to zapravo privatnost:

"Svako sam mora da donese takvu procjenu, da bude oprezan jer se sve manje možemo oslanjati na institucije. To najteže uviđaju upravo mladi jer oni najčešće stavljaju svašta na svoje profile, nesvjesni da se to ne može nikada izbrisati", kaže on.

Za razliku od današnjih vremena, u prošlosti su doktori prvo gledali prste kako bi utvrdili boluje li pacijent od neke bolesti’, nadodao je.

Portal Environmental Graffitti objavio je što vaši prsti govore o vama. Doznajte kojoj skupini vi pripadate.

1. ‘Znate s novcima’

Ukoliko vam je kažiprst duži od prstenjaka to bi moglo značiti da dobro baratate s novcima. Univerzitet Cambridge proveo je istraživanje na 49 trgovaca i dobili su rezultate da su oni sa dužim kažiprstom zarađivali i deset puta više od onih sa kraćim kažiprstom od prstenjaka.

2. Anemični ste

‘Vjerovali ili ne, zdravlje vaših prstiju prvi je ukazatelj na zdravlje vašeg organizma. Slabi nokti koji cvjetaju mogu biti znak da ste anemični’, tvrdi dr. Karen Burris iz Američkog centra za akupunkturu. Nadodala je kako anemičnost vodi do gubitka kose te suhe kože i noktiju, uz sve ostale nuspojave.

3. Imate potencijala postati šef

Ovo nije znanstveno potvrđeno, međutim još od davnih dana uvriježeno je mišljenje da osobe koje imaju nožni palac kraći drugog prsta imaju potencijal postati šef ili dominantna figura u svom okruženju. Ovaj prst zove se Mortonov prst.

4. Zdravstveni problemi

Univerzitet u Nottinghamu proveo je istraživanje koje je dalo rezultate da ljudi sa kažiprstom kraćim od prstenjaka imaju dvostruke šanse da obole od osteoartritisa od ljudi kojima je taj prst duži. Istraživanje je provedeno na dvije hiljade pacijenata. Ovaj poremećaj ima veze i sa hormonima i razinom estrogena u organizmu.

5. Saosjećanje

Još jedno istraživanje pokazalo je da dužina prstenjaka govori o vašoj razini saosjećanja. Ljudi sa dužim prstenjakom su generalno saosjećajniji od ljudi s kraćim prstenjakom. Ovo je povezano s fetalnom izloženošću testosteronu, jer žene češće imaju duži prstenjak pod muškaraca.

6. Ne jedete dobro

Premaleni unos kalcija u organizam dovodi do slabih noktiju, ali i nokti u obliku žlice ukazuju na manjak vitamina B u organizmu. Malene bijele flekice na noktima ukazuju na nedostatak cinka u organizmu, tvrdi dr. Nirenberg.

7. Problemi s disanjem

Zaobljeni nokti su često nađeni kod ljudi koji pate od kroničnih respiratornih ili srčanih bolesti koji povećavaju razinu kisika u krvi. Nokti se tada šire i postaju zaobljeniji.

8. Rak prostate

Britanski znanstvenici proveli su mnogo istraživanja o značaju dužine kažiprsta. Na Univerzitetu u Warwicku provedeno je istraživanje na 1.500 pacijenata oboljelih od raka prostate i 3.000 zdravih pacijenata. Istraživanje je pokazalo da pacijenti sa dužim kažiprstom imaju veću mogućnost da obole od raka prostate.

9. Srčani udar

Ukoliko umjesto bijelog polumjeseca na dnu nokta imate ljubičasti, postoji mogućnost da ćete doživjeti srčani udar. Razlog ljubičastoj boji polumjeseca na dnu nokta leži u slabijoj cirkulaciji krvi u organizmu koja može rezultirati srčanim udarom.

10. Dijabetes

Ako imate ‘prozirne’ nokte i tamne vrhove noktiju postoji mogućnost da bolujete od dijabetesa ili bolesti jetara.

Ovi simptomi nisu jednaki za sve. Kod nekih oni stvarno mogu ukazivati na zdravstvene tegobe, dok kod drugih ne moraju imati nikakvo značenje za zdravlje. Ukoliko smatrate da vaši nokti ukazuju na neki od problema, posjetite svog doktora.